Svi direktori naše škole

Nikola Stojanović (jul 2009. – avgust 2017. god.)

Ovu već sredovječnu Damu, koja se sada zove Moja Škola, upoznao sam još davne 1971. godine, na dan otvaranja nove školske zgrade (sadašnje škole). Eh, skoro da sam bio zavidan tadašnjim nastavnicima, koji su u prelijepom, novom školskom zdanju nastavili rad OŠ „Dašo Pavičić“. Preseljenjem iz centra grada na Predivan, nastava počinje da se odvija u novoj zgradi, sa opremljenim kabinetima, fiskulturnom salom, novim centralnim grijanjem, lijepo uređenim holovima i hodnicima. Izgledala je ljepše od svih škola koje sam do tada vidio. Tadašnji direktor škole Mišo Radenović u svojoj zdravici dobrodošlice pozdravio je sve prisutne zvanice, među kojima sam eto, bio i ja kao, predstavnik OŠ „Ilija Kišić“ iz Zelenike u kojoj sam te godine počeo raditi kao nastavnik fizičkog vaspitanja. I u Zelenici je škola bila opremljena, sa lijepim parkom i dvorištem,sa dosta prostora; u izgradnji je bila fiskulturna sala i centralno grijanje, te godine je dobila tek ustanovljenu nagradu „Oktoih“, ali ni izbliza nije izgledala tako sklopljena, tako velelpna, kao škola čijoj sam proslavi prisustvovao. Pomislio sam: „Srećni su ljudi koji rade u ovoj školi“. U njoj sam poznavao tadašnjeg profesora fizičkog vaspitanja, Zadravka Beka, kasnije dugogodišnjeg direktora Škole… Izuzetan čovjek sa kojim sam mnogo sarađivao na polju školskih i sportskih takmičenja…

I tako… vrijeme je prolazilo…ostarasmo i škola i ja… Prijatan utisak o kolektivu sa te zabave i danas čuvam u svom sjećanju, kao nešto vrlo dragocjeno… A evo, sad sam ja tu direktor, sasvim slučajno, možda sticajem okolnosti, ali sa jednim, za mene možda čudnim, a za mene vrlo važnim ciljem: da rad i boravak u ovoj školi za svakoga predstavlja zadovoljstvo. Da ovdje niko i ni zbog čega ne bude pod bilo kakvim imperativnim zahtjevima; već da Školu doživljava kao mogućnost kreativnog izražavanja svojih sposobnosti, i radnih i stvaralačkih. Ako uspijem da zaposlenima budem saradnik, a učenicima savjetnik, mislim da ćemo zajednički postići mnogo bolje rezultate nego da se igramo „komandanta i potčinjenih“.

Neka mi ne zamjere autokrate, samo želim da nikoga ne razočaram, da svi imaju jednake uslove. Rezultati će pokazati da li sam ispravno postupao i ako su problemi brojni valja pokušati pronalaziti najpozitivnija rješenja… Pa, neka nam je srećno!

 

Žarko Mandić (februar 1999. – jun 2008. god.)

Iznikao na sopstvenom pepelu, oslobodivši se svih poroka koje sam imao tokom godina, sada sam samo svoj, stariji, a pametniji-nijesam siguran!? Da bih ostao doslijedan i po tome prepoznatljiv, nijesam baš slušao (ne podpadam pod politički uticaj) pa sam izgubio oslonac i vrata su se zatvorila. Na kraju, uvijek se svode poslovi koji su urađeni. U ruci ostaje papir za treće doba, sa mojim imenom i drugom adresom. Krupna suza klizne niz obraz uz: doviđenja!…

I kako to biva sa rijetkim iz kolektiva, sjetim se lijepih trenutaka. I mada sam se udaljio, poručeno mi je ovo pismo, shvatajući da je rad i druženje u školi nešto bez čega se ne može živjeti. U tom kolektivu sam se ponekad i srdio, ali i životu divio. Za mnom je ostao trag, ali koji i kakav, pitam se počesto. Na širokom horizontu života grlio sam sve što je ljudsko, trudeći se da ostanu spone koje izazivaju radost, osmijeh na licu, uz otkucaj srca za one koji dolaze.

Uvijek mi je bilo zadovoljstvo, pričali ili pisali o ljubavi u najširem smislu ove riječi. Škola mi je bila svegotovo jedini izazak u svijet. Shvatio sam da to prelijepo prosvjetarsko vrijeme ne odlazi u nepovrat. Velika mi je to familija za koju sam vezan, čini mi se od rođenja. To je moj svijet – moja rijeka, moje cvijeće, šaroliki ljudi… Dolazili su i odlazili, svako na svoj način, lijepo, a ponekad i malo srdito, uz blagi prijekor. Baš, kao što je život i jedno i drugo u isto vrijeme.

Pregalaštvo me je nekako uvijek posebno „hranilo“. Obrazovati i vaspitati naraštaje veoma je zahtjevna zadaća i ljubav koja u konačnom pobjeđuje sve što je ružno. I tu nema mjesta za one kovanice; „ne mogu“, „teško je“, „mrzi me“… Rad sa djecom je ljubav iz sve snage. Uzdisati ih i kanalisati za budućnost, uz sve mijene življenja u društvu i sistemu, istovremeno je ispunjenje i samog sebe.

U tome sam, možda bio i hazarder, pa sam ponekad neke „ludosti“ i nekreativno rješavao, pri čemu mi se u nekim prilikama „kalemilo“ i nešto poput optužbi za „stvari“ u kojima i nijesam učestvovao!? Pojedini, koje bih nazvao „sitnim šićardžijama“, ipak me nijesu previše sjekirali, mada su poneki govorkali kako sam im ipak- „zapržio čorbu“!? Naravno postoje različiti načini da se sruše „mitovi i legende“, ukoliko ih u našoj profesiji i ima!? No, jedino što može vječno da traje jeste pravi kvalitet, dok sve ostalo smatram „površnim marketingom“ koji, nažalost ili na našu sreću kratko traje.

Oduvjek sam žudio za nekim daljinama, za nečim drugačijim i nepoznatim. I kad mi duša utone u misli, u njoj se razgali želja za nečim novim. Česta je uznemirenost u tom traženju prostora razumjevanja, podjednako dobrog za nastavnika i učenika. No, ni jedni ni drugi nijesu svjesni neizvjesnosti, pogotovo što čovijek, zreo ili tek u stasavanju, nikad nije oslobođen snova. Istina ranije više negoli danas. Ipak, želja za otkrivanje jača. I nikad se ne može odsanjati sve i ispričati priča, ona životna, u čast samog života.

Često kažem, moramo biti zadovoljni što hodimo ovom planetom, zemljom koju nam valja čuvati i voljeti. Prosvjetni radnik oduvijek uči i vaspitava generacije o tome da se ljudi moraju zbližavati, oslobađajući se raznopodnih „čudesa“, predrasuda, zabluda, tjeskobe i straha. Prirodnije je živjeti u skladu i radu, jer fabulu života čine događaji-razne zgode i nezgode, svakodnevni susreti s ljudima, dobrim ili onim drugačijim.

Čovjek „pliva“ u kosmičkom prostoru, dok mu priroda stalno zaziva motiv za napredkom. Stoga su reforme neminovnost, a i klišei se razbijaju obrazovanošću. I što još da kažem na kraju? Imao sam jedan san-mnogo sam naučio od jednog svog nastavnika, koji je imao i presudan uticaj na moje opredjeljenje…

Ostaje mi još da na svoj način nazdravim: sa srećom nam ovaj jubilej-u napredak i na radost, kako bi još rekli naši stari.

Živjeli!

 

Zdravko Beko (jul 1978. – septembar 1990. god.)

Volim da idem u Osnovnu školu „Dašo Pavičić“ i zato što je nekada moj djed bio njen direktor. U ovu školu išli su i moji roditelji, a sada idu i moje sestre.

Iako sam bio mali, sjećanje na djeda Zdravka ne blijedi. Baba Radmila i mama uvijek pričaju o događajima vezanim za djeda i mene.

Pošto sam bio njegovo prvo unuče, imao sam sve privilegije. Vodio me je da radim s njim u baštu, slagali smo slagalice, ućio me da vozim bicikl. I pored svih obaveza u školi, koja mu je bila druga kuća, uvijek je nalazio vremena za mene. Pričao je o druženju u školi, o vrijednim i uspiješnim đacima koji su osvajali monogobrojne nagrade na takmičenjima i o marljivim nastavnicima.

Puno je čitao i meni je često, umjesto igračaka u ruke davao dječije enciklopedije. U školi me zvao „mali Njegoš“. Tada nisam ni znao ko je Njegoš, a sada znam da je djed želio da mudrost i znanje što prije osvoje njegovog trogodišnjeg unuka.

Želim mojoj školi srećan pedeseti rođendan i da postoji još dosta godina. Volio bih da je renoviraju, očiste i urede. Posebno bih volio da se napravi sala za fizičko i da se proširi školsko dvorište, a potom zasadi sa puno šarenog cvijeća. Volio bih da se na licima naših nastavnika ne skrivaju osmjesi.

Neka i u narednim godinama naša škola osviće najradosnijim dječijim glasovima. Znam da bi to i moj djed Zdravko želio.

Milorad Mitrović, V4 (unuk Zdravka Beka)

 

Dušan Pješivac (novembar 1974. – januar 1978. god)

Dušan Pješivac, nastavnik istorije, bio je direktor od novembra 1974. do 1978. godine, kada je, nažalost, preminuo.

Njegov rad, kao nastavnika i kao direktora, ali i njegovu ličnost uopšte, najbolje ispisuju riječi onih koji su ga poznavali. To su njegovi bivši učenici, roditelji, nastavnici-kolege. Među njima su neki članovi Redakcije ovogodišnjih Svitanja.

Na pomen njegovog imena, a pominjemo ga često, možemo čuti:

– Bio je pravi gospodin.

– Izuzetno zih kad govori, a riječi tople i melemne.

– Razumio nas je uvijek kad nam je bilo teško.

– Umio je da sluša i sasluša svog sagovornika.

– Bio je pošten, čestit, stamen čovjek.

– Velika je grehota što takvi ljudi ne žive dugo…

Sa poštovanjem se sjećamo našeg Dušana Pješivca, i vjerujemo da je među zvijezdama, zajedno da svim našim nastavnicima i učenicima koji su nas prerano napustili.

 

Milovan-Mišo Radanović (septembar 1959. – novembar 1974. god.)

Svaki čovjek u svom životu ima nekih datuma kojih se sa radošću sjeća čitavog života. Za mene je 21. septembar 1959. godine, jedan od takvih datuma. To je prvi dan početka rada škole „Dašo Pavičić“.

Svi nastavnici i ja bili smo jako uzbuđeni kada smo stali pred učenike, pozdravili ih, poželjeli im uspjeh u novoj školi, a zatim ih poveli u učionice na prve časove.

Početkom školske 1959/1960 godine, jedinstvena Osnovna škola Herceg Novi, po odluci Skupštine opštine, podijeljena je na dvije, jer zbog brojnosti učenika i odjeljenja nije više mogla normalno funkcionisati. U početku su se zvale Prva i Druga osnovna škola. Ubrzo je Druga osnovna škola dobila ime po istaknutog prvoborca i revolucionara, predratnog studenta filozofije, Danila – Daša Pavičića. Njemu se nije ispunila želja da vaspitava i obrazuje mlade generacije kao prosvjetni radnik, ali je on ipak postao vaspitač i uzor mladoj generaciji, koja se vaspitavala na njegovom primjeru žrtvovanja i borbe za slobodu i svoju otadžbinu. Njegova majka Stana nije imala nikoga osim jedinca Daša, pa je učenike naše škole osjećala kao svoju djecu. Sa zadovoljstvom je često posjećivala školu i bila nam uvijek izuzetno drag gost.

Moj izbor za prvog direktora bio je za mene veliko priznanje, ali i izazov na nove i velike obaveze i zadatke. Čak sam se pomalo plašio tih složeih i odgovornih obaveza, ali sam to kroz rad ubrzo prevazišao.

Početak rada škole bio je vrlo težak – rađeno je u neuslovnoj zgradi Škole učenika u privredi, bez najosnovnijih učila, nije bilo biblioteke ni školske radionice, a nedostajalo je i nastavnika.

U pečetku rada škole, kod jednog dijela poditelja bilo je određenog nepovjerenja i sumnje u kvalitet rada nove škole. Međutim, te sumnje su vrlo brzo otklonjene, jer je novi nastavnički kolektiv od samog početka rada ispoljavao veliko angažovanje i entuzijazam u radu. Tako je neprekidno rastao ugled škole i time se povećavao broj učenika i odjeljenja. Dolazili su i novi nastavnici.

U kolektivu je bilo razvijeno veliko drugarstvo, međusobna saradnja i solidarnost, kao i spremnost na sve obaveze i zadatke. Naveo bih jedan karakterističan primjer odnosa prema radu i zadacima. Na jednoj sjednici Nastavničkog vijeća, pitao sam ko se javlja da vodi zapisnik. Javilo se više nastavnika, a medju njima prva se javila najstarija učiteljica Neda Milošević. Razumije se, nije ona vodila zapisnik već neko od mlađih kolega.

Škola je postizala sve veće i bolje rezultate u radu. Slijedila su i društvena priznanja:

Za rezultate u tadašnjoj reformi obrazovanja 1964. godine, Škola je dobila novčanu nagradu za nabavku nastavnih sredstava. U prvoj grupi nagrađenih, Škola je dobila „Oktobarsku nagradu Herceg Novog“,

Za rezultate u vannastavnim aktivnostima dobila je saveznu nagradu „Kurir Jovica“,

Škola je jedne godine slala svoju delegaciju đaka za Titov rođendan,

Dvojica nastavnika dobitnici su državne nagrade „Oktoih“, a jedna nastavnica „Oktobarske nagrade Herceg Novog“,

Sve je ovo ostvarivano u otežanim i vrlo složenim uslovima rada. Najveći problem bio je nedostatak školskog prostora. Škola je jedno vrijeme radila u četiri zgrade i više smjena što je predstavljalo svojevrsan problem u izradi rasporeda časova i u opštoj organizaciji rada.

Ogromnu prekretnicu u radu škole predstavlja izgradnja nove, moderne i savremene zgrade na Toploj 1971. godine. Škola dobija dovoljan broj učionica, kabinete, biblioteku, školsku radionicu, kino salu, fiskulturnu salu, školsku kuhinju, zubnu ambulantu, gotovo čitavu novu opremu i najveći dio savremenih nastavnih sredstava. Time su stvoreni optimalni uslovi za bolji i savremeniji rad. Uvodi se kabinetska nastava i niz novih oblika rada. Radilo se još više i bolje čime, je podignut ugled škole na još viši nivo.

Mojim odlaskom iz škole nije prestalo moje interesovanje za njen rad. Radovao sam se svakom njenom novom uspjehu. To je i razumljivo, jer šesnaestogodišnji rad u školi „Dašo Pavičić“, predstavlja najplodotvorniji dio mog života i radnog angažovanja.