U ponedeljak, 26. 5. 2025. godine, na Knjiẓ̌evnoj takmičarskoj večeri koju organizuje Internacionalna kulturna organizacija IKA, zablistalo je ime naṣ̌e ṣ̌kole kroz veliki literarni uspjeh učenice VI3 Hane Jančić.
Hana je na ovom takmičenju, koje okuplja mlade stvaraoce od 10 do 18 godina, osvojila drugo mjesto u prozi za uzrast od 13 do 18 godina i tako po ko zna koji put pokazala svoj talenat za pisanje. Njena kratka priča ostavila je snaẓ̌an utisak na ẓ̌iri i publiku. Hanina mentorka je Bojana Mijović.
Čestitamo Hani i ẓ̌elimo joj puno uspjeha u pisanju.
PRIČA O DALJINAMA
Jedna sirena odjekivala je morem i nebom, razbijajući tišinu večeri. Taj zvuk nije bio samo signal za djevojčicu koja je stajala na obali. To je bila melodija njenog djetinjstva, poruka sa drugog kraja svijeta i nevidljiva veza s nekim koga jako voli.
Stajala je bosa u pijesku gledajući kako Sunce lagano tone iza horizonta. Njene oči, pune sjaja i tihe tuge, bile su upre put pučine. Zvuk sirene nosio je sa sobom priču o daljinama. U mislima je vidjela svog oca na velikom brodu, među talasima, kako posmatra isto to Sunce koje i ona gleda sa obale.
– Da li me sada gleda? – tiho je šapnula Ema.
U tom trenutku pored nje je zastao stariji čovjek u radnoj jakni i izblijedjelom šeširu. Bio je to Luka, lučki radnik koga su svi poznavali.
– Znaš li, čiko, kad dolazi brod sa mojim tatom? – pitala je tiho, podižući pogled.
Luka se blago nasmiješio i sagnuo ka njoj.
– Ako vjetar bude povoljan, mogli bismo ga vidjeti već sjutra ujutro. Vidio sam njegovo ime na spisku dolazaka. Tvoj otac plovi hrabro, kao i uvijek – odgovorio je toplo.
U njenom srcu preplitali su se ponos i čežnja. Bila je ponosna na njegovu snagu i hrabrost dok plovi nepoznatim vodama tragajući za boljim životom, ali je znala da je more uvijek uzimalo više nego što je davalo. Prisjećala se njegovih priča o dalekim lukama, noćima pod zvijezdama, o talasima koji šapuću tajne mornara. Sirena je podsjećala na sve ono što ne vidi: očeve korake po palubi, na vjetar što mu mrsi kosu, na oluje koje je preživio i na ljubav koju je osjećao prema svakom novom horizontu.
Stojeći na obali, vjerovala je da će se jednog dana, uz isti taj zvuk sirene, brod zaustaviti, a otac izaći sa osmijehom, raširenih ruku, da je zagrli kao da nikada nije ni otišao. Do tada, svaki taj zvuk bio je most između njih, znak da su zajedno, bez obzira na more koje ih razdvaja.
Učenica: Hana Jančić
Odjeljenje: VI3
Mentor: Bojana Mijović